“Smrt, to najstrašnije od svih zala, za nas nema važnosti: naime, dok postojimo, nema smrti, a kada smrt nastupi, mi više ne postojimo.” Epikur

Epikur

Epikur je bio atenski filozof. Živio je u 4./3. st. pr. Kr. i napisao oko 300 znanstvenih radova

Podrazumijeva li materijalizacija Boga divinizaciju svemira i atemporalizaciju vremena? Itekako. Dopustite mi da vam obrazložim što pod time mislim.

Nije lako kada se zamislimo nad pogađanjima o svemiru. Kolik je, ima li kraja, kako je nastao? Ne mogu ne započeti razglabanjem odgovora na pitanje je li ga stvorio možda Bog. Mnogi misle da jest, u smislu – ako je stvorena Zemlja, sve zvijezde, planeti i planetoidi Sunčevog sustava usred minorne Mliječne staze kao tek malenog djelića prostranstva koji još nismo uspjeli do kraja dokučiti, tada sve mora biti od nekoga stvoreno.

Umjesto sintagme od nekoga, razmotrit ću onu iz nečega. Idemo li unedogled u prošlost, uvijek se stvara ono ab ovo. Sve nešto mora nastati iz nečega. Jer, nije li tvar nastala ni iz čega zapravo ne-tvar, odnosno ono što naprosto ne postoji? Je li Bog mogao nastati ni iz čega i ima li s te strane pitanje o Bogu kao eventualnom stvoritelju svemira smisla?

Mliječna staza

Mliječna staza ili Mliječni put je spiralna galaksija. Čini ju između 200 i 400 milijardi zvijezda

Da bismo vjerovali u Boga i sve što je on stvorio, ne moramo li automatski vjerovati i u ono što je bilo prije Boga? Ne mogu se oteti dojmu da je svemir, ta divovska, zasada neizmjeriva energija, nastala davno prije Boga. Uzmimo relaciju energije i mirovanja, života i smrti. Svemir je materija, energija u svojoj pokretljivosti. Ako je Bog nešto nematerijalno (još ga nismo uspjeli vidjeti i opipati), nije li za njegovo ostvarenje potrebna isključivo materija, dakle – čovjek? Bog sâm po sebi nema smisla. Bog prije ljudi nije bio potreban.

Da bismo spoznali dušu i djelovali duhovno prema drugim ljudima te im bili dobročinitelji u jednakoj mjeri kao što je Isus bio za čovječanstvo (ovdje mislim na Isusovu misionarsku ulogu i humanost, ne na njegova čuda i uskrsnuće), potreban nam je život, dakle energija. Smrt materiju razgrađuje i stavlja ju opet u ono što je živo. Na taj način opstaje svemir milijunima svjetlosnih godina.

Teorija o heliocentričnom sustavu Nikole Kopernika bila je zabranjivana od 1616. do 1822. g.

Teorija o heliocentričnom sustavu Nikole Kopernika bila je zabranjivana od 1616. do 1822. g.

Do prije samo stotinu godina vjerovali smo da je svemir nepromjenjiva materija. To nam je ulijevalo sigurnost. Za sto godina možda će nam se učiniti da se svemir nalazi usred nečeg što je također nepromjenjivo. Ne mislite li da nas svemir više nego Bog uspijeva iznenaditi? Ne bi li nam danas upravo svemir trebao biti sinonim za Boga, za ono najveće, neopipljivo i nedokučivo? Jer, o Bogu znamo više nego o svemiru. Crkva, čini se, ima odgovore na sva pitanja o Bogu, dok je astronomima svemir još uvijek svojski nepoznat.

Znamo da je Biblija napisana metaforički; fizikalno je nemoguće da žena bude stvorena od rebra muškarca, fizikalno je nemoguće hodati po vodi. Velika čuda u Bibliji samo su metaforizacija meteoroloških pojava na Zemlji. Biblija je zapis davnih ljudi koji su se toliko bojali svemira da su ga, zbog neznanja o njemu, nazivali Bogom i dobročiniteljem kako bi mirnije spavali. Biblija je produkt nezaštićenih ljudi, a njezino čitanje i tiskanje u ogromnim količinama danas, dokazuje u kolikoj se mjeri čovjek još uvijek osjeća nezaštićeno.

Sveti Augustin

Sveti Augustin (4./5. st.) bio je teolog i pisac iz sjeverne Afrike

Sveti Augustin tvrdio je da je Bog stvorio vrijeme, da ono prije njega nije postojalo. Vrijeme je mjerljivo (mjerljivim ga je, dakako, učinio čovjek), ali je li izbrojivo? Ne može biti izbrojivo, samim time što je vrijeme. Vrijeme je, budimo realni, itekako nadređeno Bogu, čak i svemiru.

Kao što smo osvijestili veličinu Zemlje te, zahvaljujući Koperniku, njezino kretanje oko Sunca, tako smo, raznim događajima kroz povijest, osvijestili vrijeme. Osvješćivanje je također stvar vremena, potka ljudske evolucije. Čovjek si nešto osvijesti, to mu u mnogočemu tijekom razvoja pomogne, ali nakon nekog vremena to i zaboravi. Za neke nam stvari treba mnogo, za druge malo vremena da ih osvijestimo. A nekih pak stvari koje naša civilizacija nije osvijestila, ljudi koji su živjeli tisućama godina prije nas bili su svjesni (npr. način gradnje egipatskih piramida danas nam je veliki misterij).

Sve što danas znamo o svemiru samo je varka, optička iluzija. Onakav kakvim ga sada vidimo, bio je u prošlosti. Ne zaboravite da se svim tim kilometrima udaljenosti krije prostor. Na taj prostor svoj je obol stavilo vrijeme. Nije li to vrijeme silno? Zato ne znam odakle nam hrabrosti pogađati išta u veličini svemira. Sigurna sam da nam se svemir na to samo slatko smije, snom nas odmarajući od naših „velikih otkrića“. Kad se probudimo, ostavlja nas da radimo po svome, ne želeći nas ometati u našim igrarijama. Svemir nas voli i želi da se igramo. Tà mi smo njegova djeca!

Teokrit

Teokrit, 3. st. pr. Kr.

Zašto se opterećivati silnim konkluzijama i dijakronijama, osim da iz ljudske prošlosti uzmemo ono što nam može pomoći da kao jedinka ostvarimo svoj maksimum u sadašnjosti? Mi smo u svemiru, svemir je vrijeme, a vrijeme, svi znamo, zaustaviti ne možemo. Možemo ga, po Teokritu, pustiti da teče. (Učinimo to dostojanstveno.) Po epikurejcima pak možemo ne zaboraviti uživati.

Konačne istine ne postoje. Čovjek SADA je najveća istina.