U nedavnom statusu na Facebooku napisala sam da političari, znanstvenici, umjetnici i sve druge osobe s VSS-om nisu nužno intelektualci. Podijelila sam s javnošću svoju dugogodišnju misao. Komentari ispod statusa naveli su me da se još malo pozabavim tom temom.
Pišući esej nisam imala namjeru nikoga kritizirati. Tekst je nastao isključivo kao potreba da si objasnim nešto što mi nije bilo posve jasno jer neke riječi u jeziku imaju više interpretacija. Teorija recepcije iz teorije književnosti mogla bi se, u ovom slučaju, preslikati na svakodnevicu u smislu da je pojedinac sâm proizvođač svoje stvarnosti, ovisno o životnim iskustvima i očekivanjima. Tako je i s riječima. Jedna od njih je intelektualizam odnosno intelektualac.
Većina mojih Facebook prijatelja intelektualaca spomenuti status nije komentirala, čak ga ni lajkala. Nema se što tu puno komentirati. Stvar je, barem na prvo čitanje, jasna. Ide li se u dubinu, pitam se jesu li stvari posve jasne. Svijet se mijenja, a time i značenja pojedinih riječi.
Jednom sam negdje napisala da se današnji intelektualac razlikuje od intelektualca od prije nekoliko stotina, pa i desetaka godina. Danas ne želim pisati o tom pojmu s dijakronijskoga, već sa sinkronijskog stajališta. Krenimo redom.
U literaturi (virtualnoj i nevirtualnoj), naći će se razne interpretacije riječi intelektualizam. Neke od njih su: racionalizam; vrednovanje intelekta kao najviše moći duha; filozofski smjer koji intelektu daje prednost pred svim ostalim duhovnim funkcijama itd. (izvor: http://onlinerjecnik.com/rjecnik/strane-rijeci/intelektualizam).
Rječnik stranih riječi Marijana Filipovića intelektualca opisuje kao “umnog radnika za razliku od manuelnog radnika”, odnosno “čovjeka s visokom školskom naobrazbom”. Anićev Rječnik hrvatskog jezika, osim dva objašnjenja koja navodi Filipović, navodi i da se radi o “misliocu koji javno djeluje kao moralna i humana snaga u društvu”.
Vratimo se spomenutom Facebook statusu, odnosno komentarima na nj. Jedan je Facebook prijatelj s Wikipedije prepisao da “pojam intelektualac nije sinonim za akademskog građanina (ili građanku), nego za čovjeka koji, na osnovu vlastitog znanja/inteligencije i iskustva, zna i umije razviti i, po potrebi, braniti vlastite stavove i zaključke”.
Drugi Facebook prijatelj napisao je da je “drug Tito bio samo KV bravar i jedan od najpriznatijih političkih lidera na svijetu”, referirajući se da stručna sprema pritom nije važna. Dalo bi se raspraviti o tome je li Tito bio intelektualac. To bi trebali reći oni koji su ga osobno poznavali. Svojedobno sam pročitala jednu od mnogo napisanih biografija o njemu, shvativši da su biografije često osobna razmišljanja onih koji ih pišu, ne onih o kome ih pišu.
Je li Josip Broz Tito bio intelektualac?
Za mene, recimo, Stjepan Mesić nije intelektualac. Za razliku od Ive Josipovića koji jest. No, to je tema za neki drugi esej.
Jedna je gospođa u nastavku komentara na status napisala da “Miroslav Krleža nikad nije završio fakultet, ali je bio najveći pisac na ovim prostorima. Papir (diploma) dokaz je da si uporan, a inteligencija nešto čime se rodiš.” U statusu se nisam referirala na poznate ljude poput Krleže, već na ljude iz naše svakodnevice. Postoji mnoštvo neeksponiranih intelektualaca koji su ponekad jednako zanimljivi kao i oni u medijima, na fakultetima, u znanstvenim krugovima.
Hrvatska je još uvijek zemlja u kojoj se intelektualci iz oblasti koje nisu nužno povezane s visokom stručnom spremom, neće smatrati intelektualcima. Također, intelektualac Hrvatima može biti neki političar, liječnik, umrli pisac čija se lektirna djela naveliko čitaju, možda i živući pisac, ali s iznadprosječnom tiražom knjiga. Čak i svi prosvjetni radnici često se nazivaju intelektualcima. Takva shvaćanja pogrešna su i nepotrebna.
Nadalje, biti inteligentan nije isto što i biti intelektualac. Inteligencija može pomoći u postajanju intelektualcem, ali nije presudna.
Intelektualizam se pokazuje kroz više načina u razvoju osobe. Kao prvo, dobrodošla je intelektualna genetska predispozicija, iako ona ponekad ne mora ni postojati. Nadalje, potrebno je dobro pamćenje; osoba može imati predispoziciju za dobru memoriju, odnosno pohranu natprosječnog broja informacija u odnosu na većinu ljudi. Kao treće, potreban je odgoj koji će osobu usmjeriti na razvoj genski stečenog i astrološki predisponiranog, iako odgoj nije najrelevantniji uvjet. Ono što je ključno jest čovjekova želja za znanjem i učenjem. Dakle, poriv, znatiželja i prikladna atmosfera za konstatnim stjecanjem znanja, odnosno zanimanje za živi i neživi svijet u svim mogućim oblicima.
Kada se u punom smislu postaje intelektualcem? Zapravo i nema pravila, ali to obično bude između dvadesete i tridesete godine života, kad osoba završava ciklus obaveznog i neobaveznog obrazovanja te i dalje ima potrebu za analiziranjem i sintetiziranjem svega oko sebe.
Miroslav Krleža u mlađim danima
Često sam se pitala ovisi li ta potreba o tome je li čovjek sretan ili nesretan vlastitim životom. Jedno sam vrijeme smatrala da su tuga i nesreća čimbenici koji navode čovjeka na nepresušno mentalno usavršavanje (kao svojevrsni frojdovski moment psihoterapije u liječenju osobnih komplekasa). Danas smatram da to nije važno. Sretni ljudi posjeduju glad za novim informacijama u jednakoj mjeri kao i nesretni. Samo što su njihovi motivi ponešto drugačiji. Na primjer, sretna osoba istražuje jer ima životni komfor, vrijeme i mogućnost baviti se intelektualnim radom. Nesretnu pak osobu često vanjski pritisci navode da se mentalno usavršava i sama nešto postigne u životu.
Ovdje, također, otvaramo pitanje o tome jesu li intelektualci, radi natprosječnog poniranja u svijet i njegov suštinski nihilizam, nesretni. Odgovor leži negdje između. Onoliko koliko im previše (sa)znanja odmaže u shvaćanju činjenice da je čovjek malen u svemiru te da je život nevažan i prolazan, toliko im mnoštvo nekih drugih znanja (i vještina) pomaže u življenju života na praktičan način.
Zaključimo tekst s dvije usputne, manje važne, konstatacije.
Zanimljivo je da svaki intelektualac za sebe zna da je intelektualac i nema potrebu glasno govoriti o tome. Krug njegovih prijatelja intelektualaca, također, to zna.
Pri upotrebi pojma intelektualac poželjno je da si ga ne nadjevamo sami. Ako to učinimo, naše sebeljublje doći će u prvi plan i zasjeniti naše vrednije karakteristike. To bi trebali, ako je baš nužna takva kategorizacija, činiti drugi.
