Intervju s Goranom Tribusonom

Štovateljica sam književnosti Gorana Tribusona. Autor je kakve volim; moderan u svojoj generaciji, humorističan, lucidno jednostavan, s nenamjernom tendencijom produhovljenja čitatelja. Nenametljiv (kad ste ga zadnji put vidjeli da na televiziji prodaje svoje filozofije?), privatno sretan rekla bih, neopterećen svjetskim glupostima, baveći se najnaivnijim, najpravednijim i najzanimljivijim poslom na svijetu – pisanjem. Tribuson je genijalac s punim kuferom zdravog dostojanstva.

Intervju je nastao 11. veljače 2008. godine, kao dio diplomskog mi rada o Tribusonovoj ranoj, onoj fantastičnoj književnosti. Radi se o najmanje poznatom opusu autorovog stvaralaštva, ne nužno i najmanje vrijednom. Opus, rekla bih, zahtjeva posebnu vrstu čitatelja – duhom mladenačkog, vrlo maštovitog, otkačenog, pomalo subverzivnog. Evo intervjua…

*****

JA: Svoj ste javni književni rad, kako sami navodite, započeli pisanjem, kako je nazivate, “prave fantastike” (parafraza iz Povijesti pornografije, Znanje, Zagreb, 1995., str. 258). Smatrate li da je počekom 70-ih, kada je postala popularnom, fantastična književnost u nas bila nužnost? Je li bila prirodan evolucijski slijed razvoja hrvatske književnosti zasićene realnošću ili je bila svojevrsni dodatak na tradicionalnu književnost, odnosno želja za igrom i drugačijim?

TRIBUSON: Fantastična književnost koju smo pisali u 70-ima nije bila popularna nego posve “rubna”. Popularan je bio, primjerice Majdak, dok su naše knjige bile egzotika u malim nakladama, objavljivana za znalce. Također mislim da fantastični žanr nije bio nužnost, jer takve vrste nužnosti književnost ne poznaje. Ne može se kazati da iza realizma dolazi nužno fantastika, jer se tako nešto ne da dokazati u povijesti književnosti. Ono što se pisalo prije nas i nije bila neka stvarnosna književnost, jer su Razlogovci pisali pretežito liriku i esej. Fantastika je naprosto bila izraz zajedničkog ukusa i želje da se piše u jednom određenom “kodu”, ali se nije radilo o “važnoj”, medijski osvještenoj i praćenoj pojavi kao što je to bilo, npr., u slučaju fakovaca.

JA: S obzirom da i sama pišem, ponekad mi se dogodi da napišem nešto za što kasnije uspostavim da je negdje već napisano, samo u nekom drugom obliku (sličan motiv, tema, događaj, lik). Neupućeni bi to mogli smatrati plagiranjem. Nisam sklona pojmu uzora u književnosti. Smatram da je netko pisac po rođenju te da bi pisao i da nikad ništa nije pročitao. Pisanje je potreba za preslikavanjem svijeta riječima pa smatram da iskonski stvaratelj nema konkretnih uzora; može eventualno imati inspiraciju u pojedinom djelu koje ga potakne na pisanje, ali pisanje nečeg posve originalnog.

Smatrate li nepotrebnim sebe i prozvane “hrvatske fantastičare” nazivati borgesovcima? Je li Vaša fantastična književnost inspirirana čitanjem Borgesa (ali i Kafke, Poea, Bulgakova), ili je ta književnost u ono doba bila nešto što bi se moglo nazvati tadašnjim duhom vremena, neovisno o Borgesu? Da skratim pitanje – smatrate li da se u istom trenutku na nekoliko različitih krajeva svijeta može u nekoliko različitih ljudi (u ovom slučaju pisaca) roditi ista revolucionarna ideja (književna tema/forma) koja će promijeniti tok književnosti? Ako da, ne postaje li u tom slučaju teoretiziranje o uzorima suvišnim?

TRIBUSON: Uz sve ostalo, pisanje je dobrim dijelom zanat, skup vještina koje se stječu čitanjem i pisanjem, tako da ne mislim da se može biti pisac tek po rođenju. To da stvaratelj ima uzore, odnosno da je dio jedne velike matice koja se zove tradicijom, te da će toj tradiciji pridonijeti svojim “individualnim talentom” lijepo je pokazao već Eliot. Ne mogu govoriti za druge, ali u mom osobnom slučaju taj faktor načitanosti, ugledanja i vjerovanja u uzore bio je vidan. Mislim da to nije ništa loše, kroz utjecaje se oblikujemo tako da je naša individualnost tek osobit i osebujan sklop sveg onog što je postojalo i prije nas. Čitao sam fantastičare ali i pokušavao “biti svoj”. Nekad bi mi to pošlo za rukom, nekad ne.

JA: U diplomskome radu navodim da, za razliku od nekih hrvatskih fantastičara, niste „mračni“. Kad uvodite bizarne teme u fantastična djela, izrazom ih ublažujete kako bi se suzbila prenapadnost (za razliku od, na primjer, Horozovića koji upravo takvima želi postići napetost). Začudni ste, ali niste čudni i potrebno vas je znati čitati između redaka. Koliko se i po čemu razlikujete od pisaca Vašeg vremena koji su pisali fantastiku?

TRIBUSON: Stvarno ne znam. Mislim da mi to i nije previše važno, jer je fantastika bila prostor u kojem sam “stanovao” kratko. Kao i moji kolege. Fantastika ima u sebi nešto zatvoreno, manirističko, nešto što se brzo potroši i od čega valja bježati. Zluradi bi kazali da sam se razlikovao od suvremenika po najvećoj količini “borgesovštine”, ja pak mislim da sam se razlikovao po količini grotesknog.

JA: Imam li pravo pretpostaviti da su zbirke priča Zavjera kartografa, Praška smrt i Raj za pse, kao i romani Snijeg u Heidelbergu i Čuješ li nas Frido Štern bili Vaše osobno dokazivanje kritici i iskonska potreba za pismenim razvojem, a da su Vaša kasnija djela ujedno i želja da komercijalizirate svoj spisateljski talent?

TRIBUSON: Mislim da to baš i nije tako. Dokazati svoju vrijednost kritici je kao namjera pomalo smiješno. Nemojte idealizirati kritiku. Bar o meni su napisali i previše površnih gluposti, i nisu mi se uspjeli dopasti, tako da mi se fućkalo za to hoću li se ja dopasti njima. Teza o komercijalizaciji također je smiješna u zemlji u kojoj se naklade kreću od tisuću pa do možda tri tisuće primjeraka, i gdje se od književnog honorara može kupiti, recimo, osrednji bicikl. Iako ne volim govoriti o metafizici, u svim me književnim poslovima vodila neka unutarnja književna influenca, bolest od koje se ne može pobjeći, bolest zbog koje se piše onda kad iz kronične pređe u akutnu fazu i natjera vas da se osamite u svojoj radnoj sobi.

JA: Zbog čega su kasnija vaša djela lišena izvorne fantastike kakvu ste njegovali u počecima svoj pisanja? Je li jedan od razloga Vaša angažiranost prema publici koja naprosto nije bila dorasla vašoj igri fantastičnosti, ili ste se igre i sami zasitili?

TRIBUSON: Mislim da sam vam već odgovorio. Fantastika se naprosto brzo potroši, pa krenete dalje. Ja sam prostore svoje imaginacije tražio posvuda, u žanrovskoj prozi, u intimističkom zapisu, u scenariju, u grotesknoj geografiji predgrađa… uvijek bez neke sračunatosti. Što se tiče publike, odnos prema njoj uvijek je nekako ambivalentan. S jedne strane drago vam je kad vas čitaju i vole, s druge pak strane, kad se nađete unutar četiri zida ispred praznog papira ili monitora, zaboravljate posve na publiku i postajete literarni egoist koji piše zbog svoje unutarnje potrebe i zadovoljstva.

JA: Slažete li se da je za čitanje Vaših fantastičnih djela potreban književno, povijesno i općekulturno angažiran čitatelj? Jednom riječju – obrazovan čitatelj.

TRIBUSON: Slažem se. Ali u nas neobrazovani i ne čitaju. Oni radije gledaju sapunice i slušaju Severinu. Ispada nekako da je svatko tko čita intelektualna elita. Naravno, ja sam svoje fantastične priče naselio raznim bizarnim, ezoteričnim, okultnim i sličnim tajnim sadržajima i te je slojeve uistinu kadar razumjeti tek manji dio čitalaca. Ako ne znate ništa o “gotskoj teurgiji”, “teoriji iluminata”, o tajnim društvima i sl. mnogo će vam toga u mojim pričama ostati nedorečeno. Ali uz sve te konotativne vrijednosti moje su priče kao i svake druge, pune likova kojima se nešto događa, koji nas zbog nečega zanimaju i s kojima se možete identificirati. Stoga se i bez tog ezoterijskog dodatka moje fantastične priče mogu čitati. Bar tako mislim.

JA: Zbirke Praška smrt, Zavjera kartografa i Raj za pse nisu doživjele mnogo izdanja. Prema informacijama kojima raspolažem, samo po jedno. Teško ih je nabaviti u knjižnicama Rijeke, a pretpostavljam da je tako u cijeloj Hrvatskoj. Što je uzrok tome? Je li nezanimanje za fantastiku svojstveno samo hrvatskome čitateljstvu ili je tako svugdje? Znači li to da se nismo spremni suočiti s vlastitim nesvjesnim, čak štoviše – da isto još uvijek ne razumijemo?

TRIBUSON: Na sve te knjige gledam kao na mladalačke vježbe i nije mi osobito stalo da ih ponovno vidim u knjižari. Ima nekoliko izdavača koji bi to ponovno objavili, ali sam u njihovoj namjeri najveća prepreka ja koji to ne dopuštam. Kad već govorite o tako “velikoj” temi kao što je vlastito nesvjesno onda nas u tu “opasnu” zonu vode gotovo sve knjige, odnosno bar one dobre. Uopće, uloga literature je posvema subverzivna: dovodi nas, kako ste rekli, do naših nesvjesnih strana, ruši nam mitove što smo ih izgradili o sebi samima, uči nas da živimo u znatno lošijem i nepravednijem svijetu no što se to isprva čini i sl. Nije nužno pisati o vampirima, sablastima, bićima noći da bismo se nagnuli nad imaginarni ponor koji nosimo u svijesti.

JA: Često Vam se kroz djela provlače snovi protagonista, ali i mnoge situacije djeluju poput snova. Nikad neću prestati vjerovati da pisac pišući djelo traži sebe i nije nužno da sâm razumije kuda će ga pisanje dovesti. Jesu li Vaša fantastična djela pisana ciljano, s konkretno razrađenom kompozicijom, ili ste pišući ih, otkrivali djeliće svojeg Id-a koje niste mogli izreći igdje osim u književnom djelu? Koliko je u djelima Vašeg osobnog nesvjesnog, Vaših sanjanja?

TRIBUSON: To je stvar interpretacije. Već nas je Freud učio da se iza posve transparentnih priča kriju strašno složeni unutarnji kompleksi. Na razini motivike u mojim pričama ima mnogo od onoga čega sam se i sam bojao, onoga zbog čega sam se budio iz sna. Ali mislim da je to nevažno, da ja tu kao tumač ne mogu pomoći ni čitatelju, ni kritičaru. Stvar je u tome da u vi kao čitatelj u mojim pričama prepoznate svoje opsesije, strahove i ružne snove. To je smisao literature. Ja sam za vas kao pisac tek nevažan podatak s poleđine knjige, jer se sve što je važno nalazi u tekstu.

JA: Je li fantastična književnost “skrenuta” književnost? Je li ona iskrivljeni dio nas, naša suštinska podsvijest, naša želja da razbijemo svaku granicu realnog u kojem smo prisiljeni svakodnevno živjeti? Ako jest, možemo li fantastičnu književnost nazvati oslobađajućom?

TRIBUSON: Fantastika odgovara na našu čudnu unutarnju potrebu da zavirimo u labirint. S tim golicavim motivom računa i pisac, pa se i on gdjekad, skupa s čitateljem, nađe u zajedničkoj klopci. Ali, zašto da ja govorim o tomu kad su o tom predmetu napisane odlične knjige.

JA: Zašto ste u noveli Praška smrt kao mjesto radnje odabrali upravo Prag? Kao čitatelj sam stekla dojam da ste u mladosti posjetili taj grad i da Vas je inspirirao, odnosno uveo novu dimenziju u Vaše nesvjesno. Koliko je Vaša realnost utjecala na Vašu fantastičnu književnost?

TRIBUSON: Upravo tako. Pamtim jedan sedmodnevni boravak u Pragu, u gradu u kojem mi se sve činilo čudnim, opskurnim, fantastičnim, od čuvenog židovskog groblja na kojem je sahranjen rabin koji je stvorio Golema, preko opskurne Zlate uličke, starih praških legendi o čarobnjaku Zitu i guslaču Daliboru, pa sve do Laterne magike i mjesta na kojem se, zamislite, u dvadesetom stoljeću spalio student. Ta knjiga je moj skromni hommage tom čudesnom gradu. Slični su me motivi odveli i knjizi u čijem se naslovu spominje Heidelberg.

JA: Koliko je eksplikacija seksualnosti u Vašoj fantastici, kakva ne postoji često u hrvatskim književnim djelima prije druge polovice 20. stoljeća, odraz vašeg osobnog svjetonazora i stila života, a koliko odraz modernog vremena u kojem je pisanje o seksualnosti postalo nešto češćim (iako za hrvatske prilike, po meni, još uvijek prerijetkim)?

TRIBUSON: Želio sam unijeti u tekst onu dozu seksualnosti koja se u tom žanru drži pomalo pretjeranom, jer je fantastika na neki način strašno čedna. Zapravo čedna je izvana, rekao bih na denotativnom nivou. Čim zavirite dublje, recimo oboružani psihoanalitičnim kritičkim jezikom, odmah ste u užasnom svijetu najrazličitijih seksualnih opačina i nastranosti.

JA: Je li uvođenje lika Hektora Berlioza u Prašku smrt Vaša želja za isticanjem intermedijalnosti moderne kulture (osim glazbe, često spominjete film Jeana Vigoa i još poneku umjetnost), ili se radi o namjernom preuzimanju lika iz Bulgakovljevog romana Majstor i Margarita čime se dobiva isključivo na intertekstualnosti?

TRIBUSON: Mislim da u tim davnim godinama ne bih ovu okolnost znao braniti tako pametnim razlozima. Bio sam lud za Berliozovom Fantastičnom simfonijom i imao sam desetak izvedbi, među njima i onu Seijia Ozawe i Bostonske filharmonije koju je apostrofirao junkie časopis High Time kao nešto s čime se putuje u onostrano. Ima tamo jedan stavak – Put na stratište, koji ima ritam marša. I kad to počne vi zadrhtite i učini vam se da više ništa ne može zaustaviti taj neumitni put koji vodi na stratište. Vama je svakako poznato da je i sam Berlioz tu stvar držao konceptualnom i da je napisao nešto kao libreto, odnosno neku vrst priče koju bi trebala kazivati ta simfonija. Iz tog teksta, iz te simfonije, konačno i iz “duha tog grada” sve te brojne reference u mojoj priči. Tu je i Harriet Simpson, i praški homunkulus Golem i fantomi koji se bacaju s Karlova mosta u Vltavu. Sve mi se čini nekako previše ludo i otkačeno, a da bih tu grotesku mogao objasniti nekim razumnim teorijskim sustavom.

JA: Možete li pobliže objasniti s čime konotira propadanje Vaclavskih namesti na kraju Praške smrti i može li ono u neku ruku biti pandan novog, netradicionalnog gledanja na fantastičnu književnost sui generis, odnosno rušenje barijera između realne i irealne književnosti?

TRIBUSON: Koliko se sjećam inspiracija za tu stvar nalazi se u Huizinginoj Jeseni srednjeg vijeka u kojoj jedan holandski srednjovjekovni pjesnik svoj religiozni ushit iskazuje pjesmom o “velikom ždrijelu bez usta koje nam ukazuje svoju ljubav”. Govorim to po sjećanju i uistinu nemam trenutno vremena kopati po Huizingi. To tamo nije san nego stvarnost u kojoj je slika propadanja, otvaranja nekog mističnog ždrijela iz kojeg će poteći blaženstvo ili užas.

JA: Imaju li neki od vaših fiktivnih likova uporišta u stvarnim osobama? Imam osjećaj da je, na primjer, jedna od takvih likova Frida Štern. Ovo pitam jer želim dokazati da sve fantastično odnosno irealno ima neko uporište u stvarnome.

TRIBUSON: Frida Štern ima uporište u keramičkoj fotografiji s jednog spomenika na groblju Sv. Andrije u Bjelovaru. To je djevojački portret neke davno preminule Fride, portret pored kojeg se uvijek zaustavim kao da se radi o nekoj osobi iz moje predegzistencije. Tu fascinaciju ne mogu objasniti, ali je autentična. Sve ostalo je izmišljeno, ali kao da i nije. Bilo je u ovoj sredini i previše sudbina sličnih Fridinoj, i sudbinama ljudi koji su u nju beznadno zaljubljeni. Stvari ne moraju biti istinite, dovoljno je da su vjerojatne. Bar u literaturi, zar ne?

JA: U čemu na kraju ima više istine – u fantastičnoj ili realističnoj književnosti? Nije li to u umjetnosti, zapravo, svejedno? Ako je književnost isključivo ljudski produkt, ne bismo li obje navedene trebali smatrati jednako stvarnima?

TRIBUSON: Posve ste u pravu, to je svejedno. Istine ima onoliko koliko smo je kadri zagrabiti. Zapravo, zvuči kao paradoks, ali književnost je sva napravljena od laži, nikada nije postojao stari Karamazov, nikada odrpanci pod suhom krošnjom nisu čekali Godota, nikada nije bilo Glembaja koji bi škarama probo barunicu, niti Marlowea koji bi po Meksiku lutao za Terryjem. Pa ipak su za nas svi oni važni, gdjekad mnogo važniji od raznih “istina” kojima je prenapućen naš svijet.

 

Razgovarala: Marina Krleža