Tekst povodom 132. godišnjice rođenja autora

“Raduj se i uživaj, jer ne znaš što te sutra čeka!” Lorenzo il Magnifico

 

Milan Begović rođen je 19. siječnja 1879. godine, u vrijeme kada se u Europi već raspravljalo o Baudelaireovim Cvjetovima zla. Bilo je to i šest godina nakon što je, iz pera Rimbauda, napisana prva pjesma slobodnoga stiha unutar francuskoga pjesništva(1).

Iako se Begovićeva poezija nikad neće moći mjeriti njegovim proznim, još manje dramskim uratcima, ipak je upravo ona, Knjigom Boccadoro iz 1900. godine, označila prijelom u hrvatskoj lirici, savjesno najavivši modernu. No hrvatska moderna, na žalost, nije nastavila Begovićevim stopama, nego se tematski i dalje oslanjala na ostavštine predaka.

 

dio pjesme Preludij.Harfa
(Knjiga Boccadoro)

Ona se trgnu – ruke otrag pruži,
da napasnika nevjernog se trsi,

čistoću koji htjede da obruži;
al ja ih primim, na usne ih stavih:
o mali prsti, kô lišće na ruži,

od mora jošte svježi, mirisavi!
Tad nožice joj u jednom se sliše,
a preko ruku strag se kosa savi,

da pramovi se do zemlje spustiše.
Kao elijant k suncu – grud i lice
naprama meni malko se uviše –

i ja joj dirnuh cjelovom usnice,
sa kojih dah se, kao miris, vinu;
a zaigraše vlasi joj kô žice.

I kad u mrežu prste uvih njinu,
počev sad jednu, sad drugu da biram,
očutih Harfe raskošnu milinu –

Harfe, na kojoj još i sad prebiram,
na kojoj duša samo Ljepost čezne
i čeznut će, dok njene žice diram,

i s njih dok zadnji akord ne iščezne.

 

Begoviću se često spočitavalo da se premalo bavi nacionalnom i inim temama, a previše hedonizmom i čeznućima. Književna strujanja tadašnjice, poglavito kad je poezija u pitanju, bila su ukalupljena, neslojevita i tematski siromašna. Begović je također podlijegao patriotizmu, isključivo zato da bi zadovoljio kritiku, ne toliko publiku. Kakogod, uvijek se vraćao sebi dragim temama – ljubavnima, erotskima, arkadijskima.

Milan Begović u mlađim danima

Milan Begović u mlađim danima

Poslije Stanka Vraza nitko od domaćih pjesnika nije se usudio pisati spomenute, univerzalne teme. Svojom širokom naobrazbom tek je Begović shvatio da jedino takvo što može hrvatsku književnost podići na europski nivo. Zato mu poezija odiše općeljudskim motivima kao što su sretne i nesretne ljubavi, mladenačka seksualna čežnja, ljepota žene, panteizam.

Umjesto erotski sofisiticiranom, salonsku su mu liriku nazivali snobovskom prigovarajući da je nemoralan, da je zanemario etičko nauštrb estetičkog, da mu je, na primjer, izraz “gdje nevinost gine” nepristojan.

U tom kritizerstvu često se spominjala njegova želja za pomodarstvom. Ne vidim ništa loše u tome niti smatram da svatko može biti moderan sa stilom. Begović je bio moderni kozmopolit. Putovanja po europskim gradovima utjecala su na njegov književni ukus i razvoj. Želio je izreći nešto svoje a svačije, nešto zdravo a zabranjeno, nešto poznato a drukčije.

Uostalom, zahvaljujući čemu je Marko Marulić znan Europi nego tematikom svojih djela, kao i pisanjem na latinskome jeziku? Zbog čega postoji teorija da je William Shakespeare čitao Marina Držića, nego zbog motiva koji su u svako doba zajednički svim ljudima na svim prostorima? Begović je želio upravo to; oglušiti se na tiranije socijalnih i političkih stanja koja su stoljećima bila bremenom hrvatskoj lirici i književnosti uopće.

 

6. Sonet milinja
(Knjiga Boccadoro)

Želim te odvest tamo kamo hrle
pred zimu ždrali, med bambusne trsi,
gdje ute zvuče, gdje visoki vrsi
plavilom čistim tiču se i grle;

gdje paulovna cvijetke obamrle
lagano spušta na zemaljske prsi,
i gdje sve teži k uživanja svrsi,
a Buddha ravna duše neumrle:

u carstvo sunca. Tamo: plamnom moći
svojom će sunce tvoje oči ljubit
i tvoju dušu zlatnom ovit zrakom –

a ja u vedroj ljubavnoj slatkoći
usne ću tvoje do krvi izljubit,
i okrunit te lotosom i makom.

 

Ovu zbirku poezije Begović je napisao pod pseudonimom Xeres de la Maraja

In volumptate ars?

U ono vrijeme Begovićevu su liriku, za razliku od većine kritičara, simpatizirali viši slojevi društva koji su bili obrazovaniji, ali i hedonistički nastrojeni. Smatra se da su ponekad od pisaca i slikara naručivali opscenu poeziju i slike kojima bi doprinosili atmosferi elitističkih seksualnih seansi(2).

Iako se sonetna forma danas smatra anakronom(3), rekla bih da ona, ako je sadržaj pjesme blizak suvremenom čitatelju, ne mora značiti arhaičnost već upravo bogatstvo.

To potvrđuju Begovićevi prijevodi Anakreontovih stihova s grčkog, iz ciklusa soneta pod nazivom Grčka proljeća(4) koje je preveo pod pseudonimom Honnoré marquis de Trottoire (markiz od Trotoara). Spomenutih sedamnaest soneta objavljeno je prije petnaestak godina u mjesečniku Playboy gdje su sonetna forma putenih erotskih stihova i deseteračka odnosno jedanaesteračka silabičnost pružili ne-nužno-književnom čitateljstvu pravo bogatstvo čula. Tome su doprinijele suvremene ilustracije fauna i raskalašene djeve autorā Štefa Bartolića i Esada Ribiča koje prilažem na kraju članka.

 

6. sonet
(Grčka proljeća)

A plaha nimfa osta izvan sebe
I pomoć ište, vapi, kriči, plače,
Pa nasilnika lupa, štiplje, grebe,
A on je sebi pritište sve jače:

U ustima mu njenih sisa vrsi,
On miluje ju sprijeda i otraga
A njoj kroz tijelo slatki hrle srsi
I omaglica već je hvata blaga.

Još samo tren i gle u nesvijest pada.
On prihvati je, na travu je vuče
I kleče pred njom kao pred božanstvo.

Pa promatra je: Lijepa! Svježa! Mlada!
I znatiželjan noge joj razvuče:
Cjelovom dirnu njeno djevičanstvo.

 

Milivoj Uzelac

Jedan od 18 akvarela Milivoja Uzelca iz 1920. godine. Popratili su Begovićeve sonete u erotskoj mapi Grčka proljeća koja je za ono vrijeme bila vrlo hrabro i eksplicitno djelo

Tonko Maroević smatra da je za nastanak te zbirke Begoviću (i ekspresionističkome slikaru Milivoju Uzelcu koji je u originalu ilustrirao zbirku) uzor možda bio Pietro Aretin i njegova zbirka Šesnaest požudnih soneta ilustrirana radovima markantnog slikara Marcantonija Raimondija.

Aretinova zbirka, napisana 1527. godine, dobila je “punu naklonost bogatijih, raskalašenih i obijesnih (makar kurijalno i crkveno povezanih), slojeva (…) No, srodnost s Aretinom ipak je mnogo očitija od proklamiranog anakreontskog podrijetla originala, te se ovo Begovićevo djelo može svrstati u kult neorenesanse, odnosno u tendencije povratka tradiciji dvadesetih godina.”(5)

Danas, kada je eksplikacija seksualnosti sve očitija, Begovićevi bi erotski stihovi mogli ponovno aktualizirati autora.

 

 

Nespremnost za Europu

Možda bi se mogao prikazati simboličnim izlazak Begovićeve posljednje zbirke pjesama. Radi se o 1912. godini(6) kada započinju strujanja ekspresionizma, posve oprečna esteticizmu Begovićeve lirike.

Mirisi rata počinju razdirati čovjekovu psihu tadašnjice. Književnost postaje prisiljena baviti se prizemnijim temama od onih o čulnim čeznućima. Begoviću draga lozinka, u prijevodu – “U nasladi/razbludnosti je umjetnost”, nije primjenjiva u praksi pisanja, na tugu čitatelja koje je estetika u formalnom smislu i senzualnost na tematskoj razini zadovoljavala. Erotska sofistikacija lirike (a tek je bila počela!) povlači se s horizonta europske književnosti ustupajući mjesto krvi, borbi za život i detektiranju neprijatelja, čime se vraćamo na tematske početke hrvatske književnosti uopće, dopuštajući epohalnoj toplini da nas ponovo zaogrne svojim egoističnim plaštem.

Autorova utopistička želja da putem umjetnosti osjetimo tjelesnu ispunjenost postaje nalik rajskoj čežnji, sasvim slučajno i s ushićenjem načetoj, ali na kraju apliciranoj kod malog broja čitateljā spremnih na instant novitete.

Tek što je postala spremnom progledati kroz moderne sunčane naočale kakve je, desetljećima prije, na nos koketno stavila Europa (sjetimo se seksualne eksplikacije u stihovima francuskih simbolista; homoseksualizam i prostitucija koje Begović nije ni dotaknuo, bile su tadašnje pojave u europskoj lirici), Hrvatsku je, zajedno s tom Europom i svijetom, zadesilo globalno zlo – Prvi svjetski rat te je, uz zvuke sirena za opću opasnost, skromno i neiskvarenog pogleda prošla pored izloga s damskim aksesarijama, ostajući vječna djevica. Razgolitili su je pjesnici druge moderne (možda ni oni, nego tek postrazlogovci) desetljećima kasnije. Begović je bio apologetičar slobodnijeg gledanja na seksualnost i uživanja u životu na svim razinama, ali njegov naum u ono vrijeme nije zaživio u pjesničkoj praksi.

 

Marina Krleža

 

Ilustracije i soneti objavljeni u časopisu Playboy


3

4

5

 

Bilješke

(1) Radi se o pjesmi Marina objavljenoj u Iluminacijama 1873. godine. Smatra se da je prije Rimbauda slobodnim stihom pisao jedino francuski pjesnik Rene Gil. Tek nakon njih dvojice dolaze Whitmanove Vlati trave (1881.)

(2) “(…) pisac soneta Milan Begović i slikar Milivoj Uzelac napravili su majstorsku mapu pod nazivom Anakreon: Grčka proljeća, s naznakom da je sonete s grčkog preveo Honnore de Trottoire. Mapa je prvi put objavljena u časopisu Kronika Zavoda za književnost i teatrologiju HAZU (X, br. 29-30, 1984.), a 1985. počeo je sudski spor, koji ni danas nije završen: naime, nasljednici Milana Begovića tražili su uništavanje naklade časopisa, novčanu naknadu te javnu ispriku jer objavljivanje mape navodno vrijeđa čast i ugled autora. U sudski spor uključeni su i književni povjesničari kao vještaci.” (Tomislav Sabljak, http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&lang=en&rad=32152)

(3) Zbog vremenskog odmaka, osim sonetne forme, suvremeni čitatelj može naići i na arhaičan jezik (lokvanj umjesto lopoč, cjelov umjesto poljubac, čarnoj umjesto crnoj). Isto tako, nauštrb silabičnosti, česte su apokope glagola u infinitivu, glagolskih priloga i imenica koje danas nisu dio standardnog jezika nego dijalekata.

(4) Zbirka soneta je u vlasništvu HAZU-a od 1960. g.

(5) Maroević, Tonko: Eros s onoga svijeta, časopis Playboy, siječanj 1999.

(6) Iako poslije 1912. nije pisao poeziju, istu je izdavao do 1925., s prepravcima i izbacivanjem pokojeg soneta iz prvotnog opusa. Nakon 1925., osim što se više posvećuje prozi i drami, u njegov život ulazi i nova ljubav, Talija, zbog koje je vjerojatno i prekinuo sve veze sa svojim stihovima iz mladosti posvećenih Zoëi Boccadoro.

 

Literatura

1. Begović, Milan: Kupidon s kravatom, Mozaik knjiga, Zagreb, 2001.

2. Begović, Milan: Sabrana djela Milana Begovića, (Svezak prvi – pjesme I.), HAZU, Zagreb, 2002.

3. Ivančević, Radovan: Stilovi razdoblja život II – Od romanike do secesije (udžbenik za III. razred gimnazije), Zagreb, 2001.

4. Machiedo, Mladen: Zrakasti subjekt (talijanski pjesnici 20. stoljeća), Ceres, Zagreb, 2003.

5. Maroević, Tonko: Eros s onoga svijeta, časopis Playboy, siječanj 1999.

6. Slamnig, Ivan: Svjetska književnost zapadnog kruga (od srednjeg vijeka do današnjih dana), Školska knjiga, Zagreb, 1999.

7. Stamać, Ante – Škreb, Zdenko: Uvod u književnost, Globus, Zagreb, 1998.

8. Šoljan, Antun: Antologija moderne poezije zapadnog kruga (od Baudelairea do danas), Školska knjiga, Zagreb, 1980.