Kako sam starija, tako se trudim da me u životu iritira što manje stvari. Ali ako me išta iritira od kad znam za sebe, onda je to pitanje: “Kako to da si tako kasno budna?” A ja se tada ne mogu ne zapitati: Po čemu je sad kasno? Kasno u odnosu na što? Zašto je noć dobila nepoželjno svojstvo “kasnoga” u terminologiji javljanja nekome ili javne objave na internetu? Zašto se ograničavamo? I ako već ograničavamo sebe, zašto imamo potrebu u ičemu ograničavati druge?
Nadala sam se da će veća dostupnost i upotreba interneta posljednjih 10 godina suzbiti tu rečenicu koju su dušebrižnici postavljali umjetnicima, nesaničarima i ostalim noćnim pticama. Zašto bi itko bio čudan ako se spontano javi u neko nekonvencionalno vrijeme? I zašto bi ikoje doba dana uopće moralo robovati konvencijama?
Nikad nisam voljela podcjenjivanje noći. Po čemu je noć čudna ili manje vrijedna od ikojeg drugog doba dana, večeri, jutra? Za mene je noć pitoma, divna, čarobna, mirna, tiha, stvaralačka. Za mene noć ima sve ono prekrasno što jutro i dan nikad neće imati. Izolaciju. Mogućnost neometanog stvaranja. Samovoljnu alijenaciju. Korisnu samoću. To je jedino vrijeme kad možemo osluškivati vlastitu dušu. Čuti kako nam kuca vlastito srce. Zapitati se tko smo, odakle dolazimo i kamo želimo stići.
Uvijek sam najhrabrijima smatrala ljude koji znaju biti sami. I ponekad imaju silnu potrebu za tim. Da se spoznaju. A to je moguće najkvalitetnije činiti noću. Jer danju većina duša oko nas živi, djeluje, budna je sa svojim brigama, strahovima, obavezama, rokovima i nemirima.
Život je jedan. Dopustimo si slobodu. Tolerirajmo ju jedni drugima. Postoje oni koje vole dan. Ali postojimo i mi koji živimo noću, dok nam se god pruži prilika za tim.
Zato, ako vam je imalo stalo do mene, nemojte me nikad pitati: “Zašto si budna u ovo doba noći?” Budna sam jer uživam. I jer mogu. Kad me noću zateknete budnu online, znajte da dušom i srcem uživam u nečemu.
Marina Krleža
