Recenzija Madonninog albuma Confessions on a Dance Floor

Radi se o Madonninom desetom po redu studijskom albumu

Potaknuta jednim od novijih izdanja u svjetskoj glazbenoj produkciji, Madonninim albumom Confessions On The Dancefloor izašlim sredinom studenoga sada već minule godine, dobila sam poriv pisati o glazbi koje sam veliki konzumator. A kao zaljubljenica u novovjeku plesnu glazbu, dajem si pravo reći da je Madonnin novi album – odličan.

Poplava dancea zadesila je svijet krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina. Radi se o suvremenoj vrsti plesne glazbe, kao jednom od podžanrova elektroničke glazbe. Danceu je prethodio disco, a potom smo imali techno i rave. Negativistički nastrojeni glazbeni kritičari prozvali su ga „danceom kratkoga maha“, ali nisu bili u pravu. Hitovi koji su u počecima obilježili ovaj žanr bili su dobar temelj. Sjetimo se pjesme Rhythm is a dancer grupe Snap, It’s My Life Dr. Albana ili Rhythm of the night Corone.

Bile te pjesme kvalitetne ili ne, u prvoj polovici devedesetih kraljevale su plesnim podijima disko klubova koji su na našim prostorima nicali kao gljive poslije kiše (kao srednjoškolka posjećivala sam tadašnji Ex u Varaždinu i As u Velikom Bukovcu). Također, te su pjesme preteče svih kasnijih club i dance remikseva kakvi se do danas nalaze na singlicama izvođača gotovo svakog glazbenog žanra (da, od tada to datira!).  Dok su im glazbeno obrazovani freakovi  predviđali trajanje od svega par godina, rockeri ih ismijavali, a punkeri pljuvali, onima u popu oduzimale su danak pa su se mnogi iz pop svijeta bacili u dancere.

Spomenimo usput i domaću dance scenu koja je, iako u vrijeme Domovinskoga rata, bila na zavidnome stvaralačkome nivou (Ella, Kasandra, Annamaria, nezaobilazni E.T.-evci sa svojim ultrahitom Tek je 12 sati itd.) Hrvatska danas nema kvalitetnih dance pjesama, kamoli izvođača sličnoga kalibra.

Madonnine Ispovijedi s plesnog podija dvanaest je izvanrednih pjesama, kako produkcijski tako i tekstualno. Znano je da Madonna oduvijek sama piše pjesme, ali ih i producira, ovaj put uz svesrdnu pomoć Stuarta Pricea (Jacquesa Le Conta). „Disko budućnosti“, kako ga Madonna naziva, mješavina je cluba, disca i dancea te na albumu traje gotovo šezdeset minuta, bez razmaka među pjesmama (novost u produkcijom smislu kod izvođača poput nje). Dobar plesnjak u današnje vrijeme DJ-eva, klubova i plesa nije lako stvoriti, barem ne onaj koji će biti dugo slušljiv i neće ne silaziti s vrhova top ljestvica nekoliko mjeseci. Madonna nije stvorila jedan takav plesnjak, nego čitav album njih.

Po meni dvije najbolje stvari s albuma, Sorry i Hung Up, ulaze u klasike, nešto što će se moći slušati uvijek i svuda gdje bude ljudi voljnih za bezbrižan razgibljiv ples. Nešto poput pjesme Jump Pointer Sisters ili nekog evergreen plesnjaka grupe Jacksons 5.

Madonna je otprilike generacija mojih roditelja, ali godine nisu prepreka njenoj smjelosti. Na MTV Music Awards došla je u ljubičastom triku i hulahopkama koje su otkrivale njezine odlično oblikovane i vježbom održavane noge. Bilo je i onih koji su ju kritizirali: Sharon Osebourne simpatičnim bitanskim naglaskom graciozno je naglasila da kraljica popa nema pravo biti baš sve što poželi jer time nije dosljedna sebi, na što bi joj Madonna mogla replicirati stihovima nove pjesme Like it or not – “You can call me a sinner, You can call me a saint, Celebrate me for who I am, Dislike me for what I ain’t”. Elton John pak je izjavio da žena ne zna pjevati. Nema veze. Mnogi su joj drugi, uključujući mene, skinuli kapu.

Madonna stvara s ljubavlju i nikad joj nitko ne bi trebao prišiti etiketu materijalizma nauštrb stvaralaštva. Za ovaj album žena se uistinu potrudila. Pratim njezin rad od samih početaka. Album True Blue (1986) pjevala sam češljajući barbike, a sada me je opet dirnula ravno u srce, baš kao što je to svojedobno učinila s albumima Ray Of Light (1998) i Bedtime Stories (1994).

Ljudi, slušajte Madonnu. Bolja je čak i od novih Depecheovaca. Plakat ću kad žena umre. Majke mi.

Ovdje možete preslušati cijeli album.