Tko odabire umjetnost u Švedskoj i gdje im je duša?

“Vratite nam poeziju” – mantrala sam to u sebi u četvrtak čitav dan, nakon što mi je šef na poslu uzgred spomenuo tko je dobio Nobela za književnost. Bob Dylan. Iako nam je tema umjetnosti draga, nismo imali puno vremena za raspraviti o tome. Nema smisla previše ni raspravljati jer je nagrada ionako dodijeljena. Kakogod, tu vijest do kraja dana nisam mogla izbaciti iz glave. Ni prekjučer. Ni jučer. A ni danas. Vratite nam poeziju.

cohen1

“Dylan. Bob Dylan.” – zvonilo mi je u glavi. To je kao da, od svih planetarnih filmskih likova, Nobela za najboljeg lika dobije Bond. James Bond. Pokušavala sam naći neki smisleni koncept po kojem bih to logički prihvatila, ali nisam uspjela. Pitala sam se hoće li Akademiji u Švedskoj pomalo odzvoniti, kao što je svojedobno odzvonilo američkoj Akademiji filmskih umjetnosti, pa i nesretnom Eurosongu. Kamo odlaze kriteriji, čime se miješaju? Koliko su psihički i fizički zdravi, stručni i lucidni ljudi u tim žirijima? Vratite nam poeziju.

Zar je poezije tako malo, barem one dobre u svijetu, da su se počeli ozbiljno uvažavati stihovi glazbenika kojima su riječi pjesama uvijek bile sekundarne u odnosu na samu glazbu te glazbeni žanr unutar kojeg stvaraju? Vratite nam poeziju jer poezija nije Homerova epika ni Vergilijeva Eneida.

I tako, u ovih nekoliko dana, pokušavam u virtualnom svijetu kroz zapise lirike i pjesme na YouTubeu pronaći u Dylanovim stihovima neku iskru, nešto svježe i novo za što bih se uhvatila i rekla da postoji opravdan razlog ne samo za to što je bio nominiran za Nobela, nego i za to što ga je dobio. Ali to nešto ne nalazim. Niti u njegovim temama, niti u motivima, niti u formi, ni u čemu. Vratite nam poeziju.
 
Je li Dylan inspiracija za buduće pjesnike? Nisam sigurna. Je li inspiracija za postojeće pjesnike u želji za stvaranjem nečeg zanimljivog što će podići poeziju na novi nivo? Također nisam sigurna. Ako tome dodamo njegove passè rime koje ne samo da nitko više ne koristi, nego su odavno postale relikt prošlosti prestajući imati mnogo smisla u teoriji i praksi suvremene poezije, dobivate dokaz da je Švedska akademija ove godine zabrazdila kad je književnost u pitanju. Vratite nam poeziju.
 
Dylanovim izborom mogu biti zadovoljni eventualno intelektualci rockeri koji ga od mladosti slušaju i cijene kao glazbenika. Pretpostavljam da je većina takvih ove godine sjedila u odboru za izbor Nobela za književnost. Ali što je sa znanstvenicima i intelektualcima koji dijakronijski i teorijski gledaju na književnost, neovisno o rock evoluciji? Jer poezija uporište nema niti će ikad imati u relaciji s rockom. Budimo realni, ali rock je proza. Rock je Bukowski i Miller, rock je Irving i Salinger. Tamo stilski i semantički spada Dylan, ne u poeziju.

cohen2

Tko odabire umjetnost u Švedskoj i gdje im je duša? Ne zanima me čovjek. Zanima me pjesnik. A pjesnik se od čovjeka razlikuje. Krilima. Jer je pola metra iznad površine, lebdi i omamljuje. Ne zanima me depresivac i socijalist ukalupljen u običnu stvarnost. Zanima me poetika. Od Nobela za književnost ne želim novinarstvo i dokumentarac, poglavito od Nobela za poeziju. Tu želim senzibilitet, nadu, poruku, optimizam, patetiku i ukazanje. Želim da me odvede djelić iznad puke stvarnosti, pokaže mi izraz osjećajniji i moderniji od jučerašnjeg, današnjeg i sutrašnjeg. Očekujem univerzalnost za sve generacije jer kvalitetna poezija ima tu zadaću. Pjesnik je Shakespeare i Lorca, pjesnik je Ujević i Šimić. Cijenim intermedijalnost i nemam ništa protiv patchworka različitih umjetnosti, ali Dylan nije ni jedno ni drugo.

Zanimljivo je što i Salmon Rushdie kaže da Dylan vrijedi, ali Rushdieja sam ionako uvijek prvotno cijenila kao hrabrog umjetnika koji provocira i progovara onda kad drugi kukavički šute, a tek onda kao pjesnika. Sada saznajem da Rushdie i ja imamo vrlo različite ukuse za poeziiju.

U trenucima poput ovih čeznem za pjesmama Wisławe Szymborske te žalim što Leonard Cohen nikad nije bio nominiran za Nobela. Završit ću dvjema njihovim pjesmama jer mi se Dylan, ni sadržajem ni izričajem, nikad nije sviđao. Vratite nam poeziju. Stihovi uglazbljenih pjesama naprosto nisu dovoljni.

 

ZBOG NEKOLICINE PJESAMA

Zbog nekolicine pjesama

u kojima sam progovorio

o njihovoj tajni

žene su mi u starosti

posebno naklonjene.

Pronalaze skrovita mjesta

u svojim užurbanim životima

i tamo me odvode.

Svlače se do gola

svaka na svoj način

govoreći:

«Pogledaj me, Leonarde,

pogledaj me ovaj posljednji put.»

Zatim se naginju preko postelje

i zaklanjaju me

kao bebu koja drhti.

Leonard Cohen

 

 

 

UZ VINO

Pogleda, doda mi čara,

a ja ga uzeh kao da je moj.

Sretna, progutah zvijezdu.

 

Dopustila sam se izmisliti

nalik na odraz

u njegovim očima. Pleše, plešem

uz lepet iznenadnih krila.

 

Stol je uz stol, vino je vino

u čaši, koja je čašom

i stojeći stoji na stolu.

A ja sam izmaštana,

izmaštana da ne vjeruješ,

izmaštana sve do krvi.

 

Govorim mu što hoću: o mravima

što umiru od ljubavi

pod sazviježđem maslačka.

Kunem se da bijela ruža

poškropljena vinom pjeva.

 

Smijem se, naginjem glavu

oprezno, kao da provjeravam

pronalazak. Plešem, plešem

u začuđenoj koži, u zagrljaju,

koji me stvara.

 

Eva iz rebra, Venera iz pjene,

Minerva iz glave Jupitera

bile su stvarnije.

 

Kada me on ne gleda,

tražim svoj odraz

na zidu. I vidim samo

čavao, s kojeg je skinuta slika.

Wisława Szymborska

 

Nobel za književnost do sad je bio dodjeljivan ukupno 107 godina, s iznimkama ponekih godina tijekom 1. i 2. svjetskog rata te 1935. godine. Najviše nagrada ima Francuska (14), potom Njemačka (10), slijedi SAD (9), Ujedinjeno Kraljevstvo i Švedska s po 7, a nakon njih su Španjolska i Italija s po 6. Hrvatska, u sklopu bivše Jugoslavije, još uvijek ima jednu nagradu.


Social media & sharing icons powered by UltimatelySocial