Recencija koncerta Roisin Murphy, Hartera, Rijeka, 13. 6. 2008.

Koncertom izvanredne britanske pop, elektro i još pokojeg stila dive – Roisin Murphy, festival Hartera i ove je godine, četvrti put, potvrdio svoju kvalitetu.

Nakon što su tog 13. lipnja do 23:30h veliku pozornicu zagrijale distance elegantne dame iz grupe Client s ponešto blagog sado-mazo ozračja u svom nastupu, pozornica je bila spremna za zvijezdu večeri – Roisin.

Rozika, kako ju od milja zovem, izazvala je zanimanje riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela koji je na terenu dostupnom samo izvođačima čekao da ju vidi i čuje. Nama pak, koji smo ušli u mladost uz njezinu umjetničku ekstravaganciju i bili vjerni pratitelji glazbenog joj razvoja, bio je to pravi mali raj za uši.

Roisin je zvijezda već dugo vremena, gotovo dekadu i pol. Ne radi se o svjetskoj megazvijezdi poput Madonne, već inteligentnoj umjetnici koja je zasjala u grupi Moloko davši joj ugodnu izvedbenu senzualnost.

Moloko je znan uglavnom po Murphy – po njenim plesnim kretnjama i srebrnoj haljinici u spotu za pjesmu Sing it back (odličnom spotu u režiji Dawna Shadfortha), po vijorećoj plavoj kosi u spotu za pjesmu The time is now (za koju je i sama, za neki davni MTV intervju, autokritički i humoristično izjavila da se radi o tzv. “Hair song”), ili po opuštajućem hodu tunelom u spotu za pjesmu Forever more. Moloko bez Roisin više ne postoji. S pravom, rekla bih. Teško da ju je itko na tom mjestu mogao zamijeniti.

Početkom samostalne joj karijere 2005. godine, Roisina se glazba nije mnogo izmijenila u odnosu na pjesme iz Moloka. Iako joj je album prvijenac (Ruby Blue, 2005.) dobio pozitivne ocjene kritičara, nije imao ni upola slušatelja kao drugi (Overpowered, 2007.). Djelomični razlog tome je što je na prvom albumu njegovala eksperimentalni pop s primjesama jazza, a na drugom je, uvođenjem kvalitetne nenametljive soft elektronike, postala više mainstream, što je prvim trima singleovima omogućilo ulazak na nekoliko europskih top-lista.

Dok je u Moloku pjesme pisala i producirala s drugim dijelom dua, tadašnjim momkom Markom Brydonom, sada je to nastavila s kvalitetnim ljudima iz urbane glazbene branše – Seijijem, Mikeom Pattoom, Paulom Dolbyjem, Andyjem Catoom, kao i izvrsnim DJ-ovima Seamusom Hajijem i Krisom Menaceom. Ostala je vjerna eksperimentalnom elektroničkom soundu kakav u svijetu još uvijek nije odveć sklon izbacivanju hitova.

Roisin uspijeva polako, sigurno i nenametljivo. Album Overpowered ima nekoliko hitova – Let Me Know, You Know Me Better, Overpowered. Dvije pjesme koje smatram odličnima, a koje još nisu iznjedrile kao singlovi su Primitive i, meni najdraža, Dear Miami koju je u petak također izvela.

Roisin oduvijek gaji veliku ljubav za modni izričaj

Sat i dvadeset minuta imalo se prilike uživati u njezinim opuštenim kretnjama (ima fantastičan smisao za pokret i ples), sofisticiranim i vrlo pomodnim outfitima začinjenim šeširima (oduvijek ima smisao i za modu), te senzacionalno otpjevanim pjesmama. Izvela je uglavnom pjesme s novog albuma, poneku s prvog te jedan remiks.

Ženstvena, originalna, strastvena i neobična, ova tridesettrogodišnjakinja imala je siguran proboj do kritike i ljubitelja kvalitetne moderne glazbe ponajprije u Europi, a onda i u ostatku svijeta. Živi za glazbu i od glazbe, a publika to cijeni. Moje ogromno poštovanje i slušateljsku podršku pridobila je decentnošću u svakom glazbenom i modnome hiru.

Da je neopterećena slavom, dokazala je na Harteri nakon koncerta. U trenirci, bez šminke i frizure, pojavila se u okolici backstagea, plešući na glazbu Mr. C-a. Uspjeli smo zazvati ju i zamoliti za fotku (hvala vokalu iz Fathera, dužnik sam mu). Ponašala se pristupačno i srdačno, kao da se znamo od prije. Dok me je, onako frendovski i s čašom šampanjca, pitala kako se zovem i stavljala mi ruku oko vrata kako bi nas čovjek ovjekovječio, shvatila sam da sam blizu osobe koja je ostvarila snove i uživa u životu. Bio je to odličan osjećaj.

Rijetko me što nakon radnog vremena odvuče iz stana, mog malog raja za osamu, pisanje, čitanje i učenje ispita, ali koncerti poput Sealovog u Opatiji 2004. godine i ovog u petak oplemene me i povuku u novu, neku višu dimenziju egzistiranja u interdiciplinarnosti umjetnosti današnjice.

 

Marina Krleža

 

Dijelić snimke s koncerta: