– Najveći intelektualci svijeta su aseksualci – rekla mi je Ana one tople svibanjske večeri, neobavezno i usputno kao da pita mora li što kupiti na kiosku, a ne kao da izgovara mudru filozofičnu konstataciju.
– Zato, želiš li onu koja će s tobom logoboriti u raspravama nakon tjelesnih rituala – nastavljala je mazno i u šali – morat ćeš naći neku drugu. Po mogućnosti s nogama lošijim od mojih, s više celulita na stražnjici i kojoj će pušenje cigarete u tim kontemplativnim postseksualnim trenucima biti važnije i zanimljivije od pušenja tvoga kurca tijekom seksualnih trenutaka.
Govorila je to sa žvakom mirisa breskve u ustima, žurno tražeći gaćice po krevetu prepunom jastuka, knjiga i kikirikija, dok su joj se meke, lijepo oblikovane grudi njihale u ritmu netom izašlog singlea Somebody told me grupe The Killers koji je svirao na glazbenoj liniji.
Iako sam znao da ta jedna rečenica možda govori više od nekoliko sati dijaloga, nisam bio najsretniji što moja muza nema vremena razgovarati o utilitarizmu Johna Stuarta Milla. To bi, naime, za mene bio fantastičan završetak večeri započete dobrom hranom – škampima na buzaru, nastavljene gledanjem Cronenbergovog “Sudara” te kulminirane polusatnim seksom, baš onako kako volim. Svoje načelo najveće sreće koja bi posredstvom Anine korisnosti dala točku na “i” mome hedonizmu toga dana, nisam mogao realizirati zbog Anine brige za bernardinca koji je očajnički trebao noćnu šetnju radi obavljanja neodgodivih dužnosti prirode.
Damjan, osim što je ljubomorno dahtao i šetkarao oko nas dok sam pohotno skidao Anino novo crveno donje rublje, ujedno i cvilio što sam upravo ja bio taj koji je tog trenutka usrećivao njegovu gospodaricu (psi to osjećaju), teškom je mukom dočekao završetak ljubavničke seanse kao sigurnu uvertiru za odlazak u svoje noćno carstvo – gradski park stotinjak metara udaljen od jednoetažnog kućerka kupljenog prije dva mjeseca zahvaljujući dobroti i razumijevanju Aninih i mojih roditelja.
– Ostavit ćemo raspravu za kad se vratiš. Naime, usitinu me zanima je li aktivnost koja donosi najveću satisfakciju u određenom trenutku, ujedno i najispravnija – naglašavao sam tražeći daljinski po krevetu, dok je Ana navlačila Dieselice na svoje lijepo dupence i tamno smeđe Sketchersice na svoja skladno oblikovana stopala.
– Taj Stuart Mill, samim time što je toliko mozgao i filozofirao, misliš li da je osjetio sve čari životnog hedonizma, uključujući dobar seks? – u žurbi je izbrbljala Ana, zatvarajući za sobom i Damjanom vrata.
Ana je oduvijek imala originalno mišljenje o nekim stvarima, samo što nije bila blagonaklona na riječima, smatrajući, valjda, da se njeni stavovi podrazumijevaju njenim bivstvovanjem u svijetu. Svoju je životnu filozofiju ostvarivala djelima, ne riječima poput mene. I upravo me ona na vrlo zdrav, zanimljivo lucidan i posve bezbolan način budila iz mojih složenih misli uzrokovanih predubokim poniranjem u literaturu.
– Ako se dobro sjećam jednog predavanja na faksu, Tribuson je u nekoj od svojih fantastičnih zbirki rekao nešto u smislu da je literatura gnoj te da je važan samo život – kazala je Ana pri povratku s Damjanovih parkovnih svečanosti, spremna na razgovor. Očito ju je načeta aktualna tema spasila od dosade tijekom gledanja mračnih grmova i Damjanovog žurnog i strastvenog njuškanja svega što mu se našlo na putu.
Osvježena i zdravo rumenih obraza, izgledala je ljepše nego kad je otišla. Primjećivao je to i Damjan koji se još ljubomornije privijao uz svoju vlasnicu, ližući joj listove dok se skidala i zavlačila mi se u krevet.
– Mislim da u posljednje vrijeme previše čitaš i zanosiš se pseudotvrdnjama nazovifilozofa, koje ne samo da možda nisu njihove, nego se u strukturiranju svijeta razumijevaju same po sebi. Nema velikih i konačnih istina. Svatko od nas stvara svoju istinu. Ako je taj Stuart Mill već i rekao da je najispravnija ljudska aktivnost ona što ga u datom trenutku čini najsretnijim, onda je taj iskaz bio ispravan za njega u određeno vrijeme. Nije morao biti ispravan i za ostale ljude. Neki su mu, uostalom, kasnije i oponirali. Jednako je danas. Kreneš li s pukim generalizacijama, polovica ljudi na svijetu misli poput Milla, a druga polovica našla bi zamjerke njegovoj teoriji. Svi smo različiti i neke razlike nikad nećemo pomiriti. Da ta različitost ne postoji, vjerojatno bismo umrli od dosade.
I zaista, Ana je bila u pravu. Najsretniji ljudi nikad nisu imali potrebu razmišljati jesu li sretni, kamoli filozofirati o tome dolaze li do sreće na ispravan način u pravom trenutku. Najsretniji ljudi ne razmišljaju o životu. Najsretniji ljudi žive. Njihova filozofija njihova su djela. Nikako riječi. Riječi su za one tužnije, kompliciranije, od prirode za nešto oštećene. Poput mene. Zato sam sretan što imam Anu. Ona je sve ono što ja nisam i što nikad neću biti. S obzirom da u drugima tražimo ono što nam nedostaje, Ana je dio koji me čini cjelovitim.
