Ne znam kako me drugi doživljavaju, ali smatram se umjetnikom. Mislite li da se umjetnikom postaje stvarajući umjetnička djela, varate se. To je više neka vrsta životnoga stila. Umjetnik je dobar u svemu što radi – od rezanja salate, otključavanja stana, brijanja, držanja upaljača pri paljenju cigarete, zatvaranja automobila i naručivanja jela u restoranu, do tipkanja po tipkovnici, odabira filma u kinu i ophođenja sa susjedima. Umjetnik, također, ima dobru motoriku, originalan hod, neobičan pogled, tajanstven društveni dosje i pomalo je hazarder u duši.
Suprotno sociološko-psihološkim poimanjima umjetnika kroz povijest, ne mislim da suvremeni umjetnik ima ikakve veze s opijatima ili s boemštinom, ali ima s hedonizmom potpomognutim svakim oblikom suvremene tehnologije. Nećemo mnogo o tehnologiji; ona je tek jedan od alata za uživanje. Vratimo se primarnim faktima. Ili, bolje reći, primitivnim faktima.
Moje najveće aspiracije za življenje sa stilom dolaze tijekom velike nužde. Možda vam se ovakvo što čini ogavnim, ali uvjeravam vas, vrlo sam uredna osoba, za razliku od većine muškaraca društva u kojem živim. Istini za volju, ne volim to društvo. Izbjegavam ga kako god znam i mogu, jer me njegov smrad i nehigijena guše.
Moj pak je smrad “umjetnički” i gotovo se ne osjeti. Osim ponekad. Tada, onako zadovoljan izlaženjem fekalije iz debelog crijeva, čovjek naprosto zanemari mirise i uživa u karmičkom anusnome milovanju. Obožavam Freudovu tvrdnju da dijete ne voli pražnjenje pred odraslima, jer pritom osjeća užitak koji ne želi podijeliti ni s kim. Isto je sa mnom. Moja su pražnjenja oduvijek životu davala crtu oduška. Umalo da bi se mogla mjeriti s orgazmima. Zato mi je strano bavljenje ičim drugim pritom. Nikad nisam razumio ljude koji sa sobom u wc nose novine. Onaj olovni papir pod prstima i gnjusne teme iz crne kronike sve su samo ne doprinos savršenstvu u malom.
Pražnjenja, dakle, u meni izazivaju katarze. Misli koje mi u tim trenucima dolaze, djeluju ugodnije nego što uistinu jesu, dobivajući novi, istančaniji smisao. Stvari o kojima izbjegavam razmišljati cijeloga dana, tada dolaze na red i čine se rješivima. U tih par sekundi osvještavam mogućnosti budućih životnih ulaganja. Asevi u rukavima dijamantno blistaju. Prijatelji se čine bogovima, a neprijatelji mravima.
Kupaonica s wc-školjkom zato je moja palača. Najdraža prostorija moga stana. Za dobro opremljenu kupaonicu ne treba mnogo novca. Svaki prosječni građanin ove zemlje može si priuštiti solidno uređenu, ugodnu i nadasve intimističku kupaonicu. Ja sam, doduše, u svoju uložio znatniju svotu.
Zidovi su joj savršeno bijeli, a dugodlaki mekani tepih žarko crven. Iznad klasične bijele, precizno ispolirane i izlakirane kade nalazi se ogledalo optočeno svarovski kristalima. Četiri zidne crne police u minimalističkom stilu upotpunjene su nekolicinom kvalitetne kozmetike koju svakodnevno koristim za čišćenje i njegu tijela.
Na zidove stavio sam dvije fotografije. Na prvoj, crno-bijeloj, nekoliko je razodjevenih, besramno naprćenih Japanki na prozoru stokatnog nebodera. Mlade žene u isto vrijeme djeluju nevino zbog iznimno svijetle puti i blagih osmijeha, ali i konkubinski zbog sjajne crne kose i oblih guzova. Japanski mi je narod oduvijek svojom higijenom ulijevao povjerenje.
Druga fotografija je decentno uokvireni plakat filma “Pjevač jazza” Alana Croslanda. Ne mislim na originalni plakat u boji iz 1927. godine, nego jednu od kasnijih reprodukcija koja je svojedobno uvrštena među pedesetak najboljih filmskih plakata ikad. Taj sam plakat, između ostaloga, odabrao jer koloristički savršeno odgovara trima bojama kupaonice – crnoj, bijeloj i crvenoj.
Vratimo se pražnjenjima. Ona, osim o onome što unosimo u sebe, ovise o mnogočemu. Ovise, na primjer, o mjestu gdje to činimo, o dobu dana te o vremenu koje imamo da to obavimo. Ono što ne volim jest pražnjenje na silu, ili pražnjenje u nedostatku vremena.
Mnogi ljudi (čitaj: neumjetnici) ovog smiješnog suvremenog društva nemaju potrebu uživati u tom činu. Ne uspijevam, doduše, utvrditi je li to stoga što ne žele ili naprosto ne mogu obaviti to dostojanstveno. Ako je prvo – oni su za mene najobičniji luzeri, a ako je drugo – sažalijevam ih jer čin pražnjenja trebao bi uvijek biti – smooth act of life. Za to biste uvijek trebali stvoriti pet minuta vremena jer radi se o jednom od najprirodnijih oblika oslobođenja od stresa – duhovnom ulaženju u intimnost jastva sa svrhom fizičkog odbacivanja suvišnog dijela sebe.
Najnepodnošljivija situacija mi je pražnjenje u javnom wc-u. Kad umalo da vodite dijalog s tuđim stražnjicama. I ne samo da ih čujete, nego ih vaših par milijuna osjetilnih stanica u nosu itekako osjeća. Javni wc za mene je suvremeni primjer negativističkog patenta. Posuđivanje toalet-papira od nepoznatog čovjeka ispod poluodjeljive pregrade od jeftinog materijala? No way, thanks.
Jedini razlog zbog kojeg živim u gradu je što sam ljubitelj svih zanata i objekata koje je futurističkim stilom izgradio pronicljiv ljudski um. Svaki odlazak u javni wc, iako tome uistinu rijetko pribjegavam, čini da poželim živjeti arkadijski poput pastira u najvećoj zabiti neke ravničarske stepe, daleko od smrdljive civilizacije. Najvolio bih, zapravo, da uvijek pri pražnjenju mogu klečati usred ogromne zelene travnate površine bez igdje ikoga i, pri gnojenju klorofilske mase, pjevati operne arije. Time tehnologija gubi svaki smisao. Time zakoni gube smisao. Smisleno postaje samo Kantovo zvjezdano nebo nad nama i moralni zakoni u nama.
Ali ne ide to baš tako lako. Život se, nama umjetnicima, svodi na konstantno prilagođavanje neumjetnicima. Inače bivamo ekskomunicirani. Jer neumjetnika je daleko više. I dosadnjikavo su neinspirativni. Stil im ne predstavlja nikakvu moralnu vrijednost. Na nama je da radimo vječne ustupke koji nas odvode od konstantnog uživanja, čime postajemo ravni neumjetnicima.
Zato fućkaš Kanta, njegovu moralnost i nebo puno zvijezda. Bog želi da, prije nego što postanemo prah, iza nas ostanu istovjetne šubare. Bog je komunist.
