Tamo gdje je Zapad bio u osamdesetima, Hrvatska je otprilike danas.
Dok je u gradovima Zapada jedan vrtlar ili jedan prodavač u newsagent-trgovini sretan od početka do kraja svoga radnoga vremena uspijevajući vas kao mušteriju u svako doba pozdraviti i odzdraviti sa smiješkom te kod razmjene novčanica na jednak način zahvaliti, u urbanoj Hrvatskoj takvo se što još uvijek nije izgradilo kao prioritet ljudske komunikacije. Dok na Zapadu jedna konobarica (Sue Townsend) prije oko dva desetljeća uspijeva zaraditi masu novaca svojim prvijencem („Tajni dnevnik Adriana Molea“), u Hrvatskoj se danas na pisanje knjiga neka konobarica neće niti odvažiti smatrajući takvo što isključivo poslom profesorā, doktorā scijencije, ili, onedavno, estradnjakā te voditeljicā s nacionalne televizije.
Za gore navedeno, naravno, ne možemo okriviti nas same zato što ne vjerujemo dovoljno u sebe, što ne pojedemo dovoljno čokolade i sladoleda dnevno da nam poboljšaju raspoloženje, što baš i nismo u životu čitali bontone te što nismo imali dovoljno mudre roditelje, bake i djedove da nam objasne kako „uistinu“ stvari stoje.
Čovjek ne može u potpunosti osjetiti koliki je zatočenik niskoga standarda ako minimalno nekoliko mjeseci života ne proboravi u nekoj od razvijenijih zapadnih zemalja (turističko putovanje od tjedan-dva ne odaje niti pola atmosfere za takvo što). Neznanje o tome kako je drugdje čini nam ruke zavezanima u smislu nemogućnosti upiranja prstom u konkretne probleme u našoj zemlji, a time i njihovo rješavanje. I jesmo li uopće dovoljno motivirani saznati kako u razvijenim zemljama stvari funkcioniraju na svim područjima, pogotovo komunikacijskome?
Državna je stipendija u Hrvatskoj još uvijek više stvar prestiža nego materijalne pomoći. Za one koji žive u gradu studiranja ona iznosi petsto, za one koji žive u studentskome domu sedamsto, a one koji su u privatnome smještaju osamsto kuna. Sa županijskom i gradskom stipendijom stvar je vrlo slična. Kako bi, iole ironično, rekao poznanik iz Zadra – taman za kavu i cigare.
Standard je sve. Standard je a priori zdravlje kao okosnica za ostale životne funkcije čovjeka (iako bi se kod nas još uvijek moglo reći da vrijedi ona, pred desetljeće isklesana, pučka – bolje se obratiti pogrebnome poduzeću negoli naručiti se za specijalistički pregled liječniku). Nadalje, standard je obrazovanje; ne opterećujući se kruhom, čovjek ima daleko više vremena za učenje. I naposljetku, standard je potreba za raznolikošću i kreativnošću te uvažavanjem tuđih raznolikosti, a u želji da se evoluira u neke nove sfere.
Na koje se još načine u Hrvatskoj očituje nizak standard? Tete na tržnicama ne namještaju nužno točno svoje vage, kondukteri u vlakovima ne znaju nužno da postoje internetske stranice HŽ-a, nastavnici u školama ne objašnjavaju nužno važne definicije, profesori na fakultetima ne obavještavaju nužno studente o izostancima s vlastitih predavanja, diplomski radovi ne pišu se ne prepisujući nužno tuđu literaturu, gospođe u referadama ne pomažu nužno u ispunjavanju formulara, teoretičari književnosti brane se da ne moraju nužno znati osnove gramatike, gramatičari smatraju da nam ne treba nužno jedinstveni pravopis (valjda s tezom da je razlika bogatstvo), pri natpisima o popustima u izlozima butika, u interijeru dućana nisu nužno izložene i snižene cijene, liječnici nemaju nužno vremena objašnjavati simptome vaše bolesti, stomatolozi nemaju potrebu nužno govoriti o vašim zubima, natpisi s prekriženom cigaretom ne znače nužno odsustvo pušenja u prostoriji, pri kašljanju ili zijevanju ne stavlja se nužno ruka na usta, policajci nikada nisu barem donekle dobre volje, predsjednički kandidati na sučeljavanjima nisu nužno niti približno pristojni jedni prema drugima (sjetimo se konzerva i pašteta), a ratni zločinci ne moraju nužno u Haag.
Dok god su ovakve nenužnosti dominanta na ovim prostorima, nije li svejedno koji su nam gospodarski resursi, koliki je godišnji proračun za sljedeću poslovnu godinu, na kojem se zemljopisnome mjestu u Europi nalazimo (s morem i turistima ili bez njih) te imamo li tako dugo iščekivanu slobodnu demokratsku državu? O, Kroacijo bajna, kada ćeš jednom uvidjeti koliko toga još ti nedostaje? I hoćeš li konačno priznati da naučila si najviše upravo pod patronatom drugih naroda? Nisu li nepotrebna kisela lica pri želji mnogih da se stupi u Europsku uniju?
Kroz pedeset-sto godina imenica „Hrvat“ ionako će ostati jedino u enciklopedijama i čitankama povijesti. I ne samo „Hrvat“, nego i „Francuz“, „Nijemac“, „Rus“ i mnoge druge. Naši praunuci neće ni osjetiti pravo značenje nacionalizma i patriotizma. Ali svugdje će još dugo vremena ostati imenica „čovjek“.
Marina Krleža
